robinzonka, utorak
dolazim u zagreb kao Robinson, silazim s autobusa s glavom u oblacima, još uvijek s nogama u moru i tijelom prekrivenim solju.
mirišim na neki drugi zrak i smješim se još uvijek, usprkos zagrebu, usprkos povratku u kolotečinu mog ljeta u zagrebu, usprkos skorom povratku u školu.
mrzim svoju sposobnost da budem sretna kada sam bilo gdje drugdje, svugdje samo ne ovdje.
pri povratku se teško navikavam na svoj život - koji se dakako nije promijenio, promijenila sam se samo ja. no moja promjena nije stalna, u trajanju je ona jednaka vremenu koje provedem negdje drugdje. mijenjam se u neku drugu djevojku, imam osobnost, bolje se snalazim, privlačim druge k sebi, a ne odbijam sve kroničnim nezadovoljstvom. na žalost, tu sebe gubim pri svakom povratku rodnom gradu.
na moru mi ni vrućina ne smeta. sposobna sam izležavati se cijelo popodne, s prijateljicom, u potkrovlju koje počinjem nazivati
našim. s prijateljicom koju vidim toliko rijetko da je teško govoriti o bliskosti. ali na moru se sve granice tope, nije puno potrebno dok se ne ponovno ne grlimo i smijemo nekim internim dosjetkama. pokazujem samo svoje dobre strane. osjećam podršku dok upoznajemo nove ljude, bez pritiska i očekivanja. kao da se osjećam bolje, ljepše, sretnije kada sam u društvu stranaca nego kada sam s prijateljima, i ne znam bili bih se trebala brinuti zbog toga; ali zanemarujem tu činjenicu i glasno se smijem na svaku šalu, trčim uz more i oslobađam se kompleksa i briga barem na jednu večer.
vozim se na brodu i na trenutak pomišljam 'ovo je upravo to mjesto gdje pripadam', i znam da su to besmislice i da nemam pojma što govorim. znam i da ću sigurno izgoriti i da mi je zbog valova pomalo muka, ali ništa nije važno.
ne znam što je to u putovanjima što me čini toliko slobodnom. velikim dijelom to je fizička sloboda, naravno, ali ne znam mora li to za sobom nužno povući i slobodu duha. valjda je kod mene tako.
i najbolje je ići sama, čini mi se da s osobama koje povedem sa sobom također povedem i dijelove sebe koje želim zaboraviti ili skriti. ne znam kakvom me to čini, ako izjavim da volim bježati od ljudi koji bi mi trebali biti najbliži - ili čak od sebe?
ne želim ovisiti o putovanjima ili, još gore,
živjeti za njih - ali ipak se svakodnevno uhvatim kako planiram sljedeće.